U periodu od 04.07 do 29.08 sam imala priliku da provedem dva mjeseca kao student na razmjeni IESTE Tehničkog Univerziteta u Istanbulu u Turskoj. Kao student arhitektonsko-građevinskog fakulteta u Banja Luci (arhitektonski odsjek) dobila sam priliku da obavljam stručnu praksu u arhitektonskom birou PIRAMIT ARCHITECTURE.

Let iz Sarajeva do Istanbula je trajao svega sat i po vremena. Prednosti putovanja avionom u odnosu na putovanje autobusom su dobro poznate. Još jedna prednost je bila to što sam na praksu prijemljena skoro dva mjeseca prije nego što je ista trebala da počne, tako da sam bila u prilici rezervisati let mnogo ranije po cijeni koja se uveliko razlikuje od cijene avionske karte koja se kupuje nekoliko dana ili sedmica prije samog polaska.

Za razliku od ugodnog i kratkog leta, put sa aerodroma do studenskog doma nije bio tako jednostavan, što i ne treba očekivati u gradu sa oko dvadeset miliona ljudi, na dva kontinenta. Naime, aerodrom na koji smo sletjeli se nalazi na azijskoj strani grada, dok je destinacija na kojoj sam se trebala naći sa mentorom iz IAESTE-a bila na evropskoj. Mentor, kao i svi ljudi koji žive u tom gradu, ne mogu da razumiju u kojoj je mjeri stranom studentu teško da se snađe sam prvih dana u Istanbulu, tako da nije vidio potrebu da me dočeka na aerodromu. Prije polaska sam na internetu pronašla informacije o prevozu sa dotičnog aerodroma Havatas busevima. I sve bi bilo mnogo lakše da vozači pričaju Engleski.

Naime, u Istanbulu postoji više vrsta gradskog prevoza i svemu tome možete pronaći podatke na raznim internet stranicama i forumima. Mjesečna karta može da se koristi u metrou, busevima i trajektima. Međutim, mini bus je ipak najdostupnije prevozno sredstvo. Da bismo dobili mjesečnu prevoznu kartu u Turskoj, potrebne su dvije fotorgrafije (koje nisam imala) i oprilike stotinu turskih lira. Inače, studenti bi trebalo da imaju popust na istu. Medjutim, problem je u tomu što AISEC kartica ne važi na većini mjesta gdje je pokažete u Turskoj.

U smještaju u kampusu Istanbul Tehničkog Univerziteta u domu za djevojke smo imali sve potrebne uslove, dvije kafeterije (menze) koje rade do 3 sata poslije ponoći, s vremena na vrijeme besplatan prevoz do grada, pa čak i teretanu u drugoj zgradi .

Prvog radnog dana skoro svi praktikanti su isli na posao uz pratnju svog IEASTE mentora. Naravno, ukoliko ih na to podsjetite dan ranije. Čak i uz njihovu pratnju, date adrese kancelarija je vrlo teško pronaći. Nije poetna samo u tome da se mjesto pronadje, već i zapamti, što je moj mentor iz biroa i pretpostavio, stoga mi je dao prvi slobodan dan, da prošetam još jednom, upoznam okruženje i zapamtim kako da se sledećeg dana vratim. 

Nakon prvog dana, slobodnih radnih dana više nije bilo (osim praznika kojem sam se, čini mi se, više obradovala ja nego ostali zaposleni u birou  ). U toku dva mjeseca, pomagala sam zaposlenima na različite načine. U početnku sporije i manje zahtijevne zadatke, kasnije malo više. Međutim, svakodnevne konslutacije za osobama koje su bile odgovorne za dio zadatka koji radim, su mi mnogo pomogle da savladam sitne poteškoće i zadatke završim u dogledno vrijeme. Naime, zadaci su bili različiti, od iscrtavanja stepeništa, sanitarnih čvorova i kuhinje, do učestvovanja u izradi detalja „zelene“ fasade. I da, poznavanje njemačkog, može da

bude od velike koristi u sporazumijevanju da kolegama. 

Svi vikendi u avgustu su bili organizovani i popunjeni. Posjećivali smo razna mjesta u Istanbulu i drugim gradovima. Sva mjesta su bila toliko raznolika da zabave nikad nije nedostajalo, od istorijskih gradjevina i različitih muzeja do najpopularnijih turistističkih plaža i pabova. U slučaju jednog putovanja u Marmaris (ili nekih daljih destinacija) mentori iz IAESTE-a su praktikantima pravdali izostanke sa posla u periodu od jednog dana.

Vrijeme provedeno u Istanbulu za vrijeme obavljanja stručne prakse, se ispostavilo kao neprocjenjivo životno iskustvo zahvaljujući različitostima Azije i drugih kultura u odnosu na kulturu življenja koju sam do tad poznavala.

Dragana Docić